Kamo na Valentinovo navečer? U školu!

Vjerovali ili ne, upravo su u školi u večernjim satima Valentinovo obilježili naši osmaši.

Jedan od njihovih zadataka u sklopu projekta „Poezija u kulturi, kultura u poeziji“, koji provode s učiteljicom Josipom Kvasinom Rimac i knjižničarkom Tanjom Konfortom, bio je napisati ljubavnu pjesmu. No nije lako biti pjesnik, stoga je ovaj put zadatak bio udružiti snage s umjetnom inteligencijom. Učenici su trebali ChatGPT-ju zadati jasnu uputu i motive, odrediti temeljne osjećaje i ugođaj pjesme, a potom „dotjerati“ malo lirsko djelo.

Tako se petak navečer, 14. veljače, pretvorio u Večer ljubavne poezije. Učenici su hrabro čitali na taj način nastale radove, a na gitari ih je pratio Luka Alvir Unušić. Osmaši su pokazali da umjetna inteligencija ne može bez ljudske kreativnosti – njihove su pjesme govorile o sretnim i manje sretnim ljubavima, o prvoj ljubavi, o ljetnim zaljubljenostima, o ljubavi prema majci, pa čak i prema mački i zaista smo uživali u slušanju njihovih stihova. Ugođaj su obogatili zvuci gitare, sjedenje na podu, kao i polumrak jer su nas osvjetljavale samo lampice. Naravno, prijala su nam i peciva iz školske kuhinje jer od previše osjećaja čovjek itekako ogladni!

Nekoliko pjesama pročitajte u nastavku.

Lukas Đuras i ChatGPT:

Tvoje oči u noći sjaje

 

Tvoje oči u noći sjaje

kao zvijezde, kao san.

Kad te nema, sve mi stane.

Sav je svijet u tami sam.

 

Tvoj dodir – nježan, tih,

kao vjetar kroz moj dan.

Bez tebe je svaki stih

prazan, siv i nesretan.

 

Spretna, gipka, nema straha,

svaki je skok ples u zraku.

Ti si sjena, vihor blagi,

nježnost skrivena u mraku.

 

Meka, slatka, kada predeš,

kad se maziš iza uha

i kad svoj plijen doneseš,

svejedno te volim, Pufa!

 

 

Jan Gašparić i ChatGPT: Tišina morskih sjena

U večeri kad more šapuće,
tišina grmi poput oluje
koja nije došla,
a valovi prolaze kroz moju dušu
kao ruke koje te ne dotiču,
kao sjećanja što nestaju
u bezdanu morskog horizonta.

Mjesec je tu, hladan i zlatan,
zamišljen kao usne koje nisam ljubio,
kao sol na koži,
samo na trenutak,
samo da nestane,
da postane ništa.

More je tvoje srce,
tako duboko, tako beskrajno,
a ja sam samo kap što pada,
topim se u tišini,
u tuzi što ne poznaje granice,
u nadi koja je već odavno nestala.

Valovi nose tugu u svojoj pjeni,
svaki od njih, kao tvoj korak,
koji me vodi, pa opet ostavlja,
kako bi sve postalo tišina.
Tišina koja odzvanja,
tišina koja ne poznaje ime,
i večer, što se gubi,
poput svega što sam volio,
a nikada nije bilo moje.

 

Ana Jelić i ChatGPT: Uvijek tu

Tvoje su riječi poput svjetla

u danima kad kiša ne prestaje.

Kad svi odu, ti ostaneš,

tišina uz tebe nikad nije prazna.

 

Nekad smo vjetar, nekad smo more,

svađamo se, smijemo, opet smo isti.

Čak i kad šutim, znam da me čuješ,

čak i kad odem, nikad nisam daleko.

 

Svijet se mijenja, vrijeme prolazi,

ali neki ljudi ostaju zauvijek.

Možda to nikad ne kažem glasno,

ali ti znaš – uvijek si tu.